Grad Pag 1852. godine. Zidine kod Katina su popustile i prijetilo je urušavanje. Na tom području tlo je bilo drugačije nego na ostalom dijelu grada Paga, mekše, uglavnom s velikim naslagama blata i nije neobično što su zidine izgrađene od velikih klesanika, četiri stoljeća nakon izgradnje, počele popuštati. Gradska uprava je razmišljala što napraviti sa zidinama. Međutim, te godine su se gradska vlast, kao i svi stanovnici Paga morali suočiti s puno većim problemom. U Pagu se pojavila zarazna i smrtonosna kolera.
Bolest se u valovima pojavljivala do 1855. godine. Za Pag, koji je u to vrijeme imao jedva 3 000 stanovnika, zarazna bolest je mogla biti pogubna. Umro je velik broj ljudi i tražilo se rješenje kako bi se spriječilo širenje zaraze. Donesena je odluka: iselit će se groblja iz grada i iz crkava, a zidine će se srušiti. Smatralo se kako će se uklanjanjem groblja otkloniti mogući izvor zaraze, a rušenjem zidina omogućiti slobodniji prolaz zraka kroz uske ulice srednjovjkovne jezgre. Kako je bilo odlučeno, tako je i napravljeno. Upravo 1855. godine, kada je broj umrlih bio velik, Paškinje i Pažani su se na blagdan Vele Gospe okupili u Starome gradu, stali su pred kip Majke Božje od Starog grada i molili za spas od bolesti. Nakon molitve, muškarci su rukama podigli kip Majke Božje i u pratnji ostalih Paškinja i Pažana donijeli su ga u Zbornu crkvu Marijinog Uznesenja u Pagu. Kip Majke Božje tog su dana u Zbornoj crkvi pohodili i svi oni koji nisu mogli poći u Stari grad. Prema legendi, idućeg dana, 16. kolovoza, na spomendan sv. Roka, bolest je nestala. Tada su Pažani položili zavjet-svake godine, na blagdan Vele Gospe, u procesiji će, s najvećim slavljem i molitvama zahvale, kip Majke Božje iz svetišta u Starom gradu donijeti u Zbornu crkvu Marijinog Uznesenja u Pagu i ondje će stajati 22 dana, do Male Gospe. Kako su se Paškinje i Pažani tada zavjetovali, tako su i napravili i tako rade i danas. Kip Majke Božje od Starog grada se, u svečanoj procesiji u kojoj sudjeluje na tisuće vjernika, donosi u Pag...Vela Gospa je za Paškinje i Pažane posebno svečan dan, prigoda za motivu i za obiljsko druženje, uz obilniji i svečaniji ručak ili večeru. Nekada je slavlju Vele Gospe prethodio sajam, a navečer, nakon liturgija, na pjaci se plesalo narodno kolo. U neka još starija vremena, oko blagdana Vele Gospe održavala se Paška alka. Neizostavni dio proslave Vele Gospe u Pagu bili su hodočasnici koji su dolazili s cijelog otoka Paga iz Like i iz šire okolice Zadra. Hodočasnici s otoka, posebice iz Kolana, su do svetišta Majke Božje u Starom gradu išli pješice po noći, redovito bosi. U ranu zoru, bosi su obilazili kip Majke Božje, a neki su kip obilazili i na golim koljenima, što je bio osobit znak pokore. Održavanje porocesije, ovisno o političkim prilikama, nije uvijek bilo lako. U procesiji se pjevala pjesma "Zdravo, Djevo", a Paškinje i Pažani su tu pjesmu, nakon 1971. godine, pjevali s posebnim ponosom i prkosom. Pjesma se obavezno pjevala u trenutku kada je procesija prelazila s mosta na rivu. Tada bi cijelom rivom odjekivao refren: "Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlatna..."
Zdravo, Djevo, svih milosti puna
vječnog sunca ogrnu te sjaj
oko čela zvjezdana ti kruna
ispod nogu stenje pakla zmaj
Rajska Djevo, kraljice Hrvata
naša majko, naša zoro zlata
odanih ti srca primi dar
primi čiste ljubavi nam žar
Blažena si, jerbo sva si čista
zmijin dah ne okuži ti grud
zvijezda sreće i nama da blista
noći grijeha mrak rasprši hud
Najveća procesija ikada zabilježena bila je za Velu Gospu 1990. godine. Te godine je u procesiji sudjevalo najviše vjernika i hodočasnika, a u procesiji su sudjelovali mnogi članovi Vlade i Hrvatskog Sabora, akademici i drugi. Trg Petra Krešimira IV. bio je prepun, a u crkvu nije mogao ući ni dio sudionika procesije. Na pročelje crkve bio je postavljen razglas kako bi se mogla pratiti liturgija.
Paškinje i Pažani i danas održavaju procesiju, odajući zahvalu i počast Majki Božjoj od Starog grada, ali i održavajući zavjet svojih predaka.
Josip Portada/Radio Pag